Sometimes I feel so alone....

Priznajem da sam bila bezobrazna što vam se nisam javljala ovoliko dugo vremena,ali bilo je dosta razloga za to...Sad mi se jednostavno ne da nabrajati...Danas ne idem u školu jer sam navodno bolesna...Istina je da imam temperaturu, ali da želim-mogla bih ići u školu...Ali nemam volje za ništa...
Vikend mi je prosao bezveze...Bila sam na Inter liberu sa hrpom budala koja su se čudila kad sam si kupila neke knjige...Najvise su me iživcirali ljudi koji nisu ni željeli pogledati što se nudi nego su odmah donijeli svoj pametan zaključak i odlučili ostati ispred vrata i napušavati se......idem u gimnaziju, navodno najbolju u gradu...ali još nisam upoznala nijednu osobu s kojom vrijedi porazgovarati...Zahvaljujući nekim ljudima iz te škole shvatila sam da granica ljudske gluposti zapravo ne postoji...Tužno, ali istinito
Jučer sam se uspjela posvađati i sa starcima...I to zbog obične gluposti(kako to obično i biva)...Oni jednostavno ne mogu prihvatiti da ja ne funkcioniram normalno(koliko-toliko) ako nakon što se probudim barem sat vremena ne slušam glazbu...No to im toliko ne smeta koliko to da(citiram njih): "Imam cijeli dan nabijene slušalice u ušima!"...E pa dragi roditelji, ja bez glazbe ne mogu a da ste možda malo zanimljiviji,možda,ali možda bih na trenutak i vas poželjela poslušati... (shvaćam da ovaj smajlić nema nikakve veze s tekstom,ali mi je baš nekako simpatičan i morala sam ga staviti baš na ovo mjesto)
Eh....idem ja sad polako učiti...je da danas ne idem u školu,ali moram za sutra učiti...nagomilalo se gradiva,pa...

čujemo se uskoro...valjda...kiss

Oprostite na nepisanju postova...mislila sam puno ranije napisati,ali nisam imala volje,a i bilo mi je glupo jer bi ti postovi bili predepresivni...Ne-nemojte se unaprijed ponadati...Ovaj post će također biti depresivan,ali malo manje s obzirom da mi je danas relativno dobar dan
*ovih dana sam baš nekako usamljena....Ništa novo,ali je osjećaj usamljenosti prisutan više nego inače...Zašto?Nemam pojma...Možda zato što su sve moje frendice sretno zaljubljene i imaju dečke?...Sumnjam...ma komplicirana sam ja osoba...Zacrtala sam si nekog frajera s dugom kosom,metalca,koji je osjećajan(yea right...naći ću ga),viši od mene za glavu i da...ma u biti ne znam što ja tražim...Puno likova mi se nabacuje,ali su svi bljak i neki kreteni...Ne mogu se sviditi nijednom metalcu jer kad me vide onaku ušminkanu vjerojatno bi me napucali...Sad se postavlja pitanje...Fuck...Zašto ne postaneš metalka kad ionako slušaš tu vrstu glazbe?...Razlog je jednostavan.Obožavam kad me ljudi krivo procijene,a i obožavam biti ušminkana...A neka mi je onda tako kad sam uvrnuta

*eh,da...maloprije sam se ispovraćala...Nakon toga trčim do ogledala i vidim da u mi popucale sve kapilare u očima...Perem zube i nasmiješim se u ogledalo...Ne,ne smijem se zato što sam sretna,nego zato da vidim jesam li i dalje dobra glumica.Odgovor je potvrdan...

*nemam više volje ni za što...idem vas malo komentirati

*svima vam šaljem veliki kiss i stvarno vam želim zahvaliti na podršci koju mi pružate

*ugly4ever

Povraćala sam.Na silu.Opet.Obećala sam si da to više neću raditi.Ne shvaćam zašto si neprestalno iznova radim ista sranja....Kao da život i bez toga nije kompliciran....Osjećam se poput...Zapravo-ne osjećam ništa.I to traje već duže vrijeme.Ja sam jedno veliko ništa!Smijem se, a iznutra umirem...Okružena sam prijateljima,a osjećam se tako sama....Jesam li jedina?Zasigurno nisam.I to je jedino što mi daje tračak nade da ću jednom naći "svoje mjesto pod suncem".Best frendica mi zna za povraćanje....Prije bih joj rekla kad bih povratila.Sad neću.Ne.Ona to ne zaslužuje.Ne želim vidjeti zabrinutost i tugu u njezinim očima koju sam ja uzokavala...Ne-previše je dobra...Ona je sad sretna, zaljubljena(i to sretno)....Misli da sam i ja sretna...neka i dalje tako misli...Barem će njoj biti lakše...Ne povraćam da izgubim kile...To nije potrebno jer nisam debela...Jednostavno-ne znam što mi je.Nekako se osjećam bolje kad to učinim...Kao da svu svoju bol izbacim.Na trenutak.Ali i taj trenutak je dragocjen...Već duže vrijeme tražim pomoć,a nikako je ne mogu dobiti.Zapravo u neprestalnoj sam potrazi za nečim...Pitam se kad će sve to prestati???

Ovo će biti još jedan u nizu blogova...Pretežito sam depresivna osoba,ali ne želim odmah tvrditi da će ovo biti još jedan depresivan blog jer ima trenutaka kad sam čak i ja sretna...Jednostavno---želim da ovaj blog bude mjesto gdje ću moći izraziti svoje osjećaje...bili oni negativni ili pozitivni...nije mi bitno hoću li imati komentare ili neću...Ovaj blog pišem za sebe....Ukoliko netko ovo čita...vjerojatno pomišlja:"Pa zašto jednostavno ne kupiš dnevnik?"....Ne želim to iz razloga jer živim s ljudima koji ne poštuju tuđu privatnost te postoji mogućnost da dnevnik pronađu i pročitaju...Već sam prije imala blog,ali je izbrisan jer su neke osobe saznale za njega...bila sam previše neoprezna...ali to se ovaj put neće dogoditi...


Do idućeg puta


Vaša ugly4ever